15 stvari koje bi razumjeli samo ljudi sa socijalnom anksioznošću
Cijeli dan, svaki dan, život je takav. Strah. Bojazan. Izbjegavanje. Bol. Tjeskoba zbog onoga što ste rekli. Strah da ste rekli nešto pogrešno. Zabrinuti zbog neodobravanja drugih. Bojeći se odbijanja, neprilagođavanja. Želeći ući u razgovor, bojeći se da nećete imati o čemu razgovarati. Duboko skrivajući ono što nije u redu s vama, postavljajući obrambeni zid kako biste zaštitili svoju 'tajnu'. Prolazite kroz svakodnevne, kronične probleme života s ovim mentalnim poremećajem koji nazivamo socijalnim anksioznim poremećajem.
Za nas koji imamo socijalnu anksioznost ili one koji smo patili u prošlosti, mi svoj život živimo prema čudnim pravilima i protokolima koje bi puki smrtnici teško mogli dokučiti.
Vrlo malo ljudi razumije mučnu i traumatičnu dubinu socijalnog anksioznog poremećaja. Socijalna anksioznost tjera ljude da uđu u sebe i pokušaju 'zaštititi' ovu tajnu. Većina ljudi s socijalnim anksioznim poremećajem pokušava to sakriti od drugih, posebno od obitelji i voljenih. Postoji strah da bi članovi obitelji mogli otkriti da pate od socijalne anksioznosti, a zatim ih gledati drugačije ili ih odbiti. To gotovo nikad nije istina, ali strah od toga događa se da mnogi ljudi sa socijalnom anksioznošću ostanu u svom mračnom ormaru.
Socijalna anksioznost ne prestaje samo ako joj kažemo da treba vremena i truda da naučimo kako je prevladati ili, u najboljem slučaju, naučimo ugodno živjeti s njom. Samo oni koji imaju socijalnu anksioznost mogu razumjeti frustraciju koja dolazi s ljudima koji kažu 'samo prebolite', jer da možemo, sigurno bismo.
Mnogi ljudi, nažalost, nemaju pojma kroz što prolaze ljudi koji imaju socijalnu anksioznost, pa se nadam da će ovaj popis baciti malo svjetla na poremećaj.
- Naša ideja sjajne večeri je ostati kod kuće uz televiziju, knjigu ili Internet. Čini se da možemo komunicirati na Facebooku ili Pinterestu, ali osobno jednostavno ne možemo pronaći riječi. Tako je lako komunicirati kad to ne moramo učiniti licem u lice i ne razumijemo zašto je to tako.
- Uvijek smo prisiljeni prisustvovati zabavi. Dolazimo, sigurni da nas svi osuđuju i ocjenjuju, i pronalazimo izgovor za rani odlazak ili, kad to ne možemo učiniti, pronalazimo kutak u kojem možemo biti sami. Ako smo s nekim upoznati, ne možemo pronaći riječi za započinjanje razgovora s tom osobom, a ako pokuša, odgovaramo odgovorima s jednom riječju ili kratkim izrazima. Ta osoba uskoro odlazi na zanimljiviji razgovor negdje drugdje, a mi se osjećamo izostavljeno i izbjegavano.
- Osjećamo se zarobljeno (u začaranom krugu). Shvaćamo da naše misli i postupci nemaju racionalnog smisla, ali osjećamo se osuđenim da ih ponovimo u svakom slučaju. Ne znamo nijedan drugi način za rukovanje scenarijima u svom životu. Teško nam je promijeniti navike jer ne znamo kako.
- Nosimo ručak na posao. Ne zato što je jeftinije, već zato što nam je potrebna izlika da ne izađemo na ručak sa svojim suradnicima. Kad smo pozvani na happy hour, pronađemo izgovor da ne možemo prisustvovati i na kraju nas prestanu pozivati. Ljudi nas doživljavaju kao antisocijalne kad smo zapravo zapravo samo uplašeni i ne možemo objasniti zašto.
- Ne možemo doprinijeti razgovorima koji se vode oko nas. Čak i kad bismo mogli dodati nešto dobro u raspravu, jer se bojimo da će netko naš doprinos smatrati nedostojnim ili bi ga mogao kritizirati.
- Čini se da smo stalno umorni. To nije zato što smo se bavili bilo kakvom napornom aktivnošću, već je rezultat života u kontinuiranom stresnom stanju. Kronična tjeskoba iscrpljuje, a san ćemo uskoro vidjeti kao bijeg.
- Doživljavamo ubrzani rad srca, znojenje i teško disanje kada smo u neugodnim socijalnim situacijama. To su fizičke reakcije na našu tjeskobu i ne možemo ih kontrolirati. Sigurni smo da svi oko nas primjećuju te fizičke reakcije, a to nas tjera da se još više maknemo iz situacije.
- Preosjetljivi smo na kritike i ocjene. Stvari tumačimo negativno iskrivljeno. Zadani položaj našeg mozga je iracionalan i negativan. Čak i manji nesporazum može dovesti do dugog razdoblja samokritičnosti. Ponekad nam drugi pokušaju ponuditi savjet, a mi to možemo pogrešno shvatiti. Izbjegavamo događaje ili aktivnosti u kojima nas mogu ocjenjivati, a to pridonosi nedostatku iskustva i društvenosti.
- Prezadovoljni smo kad je u sobi više od nekoliko ljudi. Poduzima se svaka buka, svjetlost, miris i radnja i ne možemo sve to obraditi ili filtrirati. To je kao da nas bombardira previše odjednom, a rezultat je da pređemo u režim leta i pronađemo bilo koji način da se uklonimo iz situacije.
- Isključujemo se kad govori nekoliko ljudi. Idemo u vašu zonu udobnosti u kojoj ste barem privremeno sigurni. Sve isključujemo, a ljude oko nas zbunjuje naše ponašanje. Ponekad nas mogu smatrati udaljenima ili grubima, iako mi snažno želimo biti dijelom društvenog iskustva.
- Pretjerano smo zabrinuti za svoju kosu, ten, haljinu i općenito izgled. Jer smo sigurni da nas svi sude i ocjenjuju o tim stvarima. Zapravo, većina ljudi zaista ima svojih problema, svojih prioriteta i njihovi umovi nisu usmjereni na nas. Nemoguće nam je to prihvatiti, iako zapravo shvaćamo da je naše razmišljanje u tom trenutku iracionalno.
- Bavimo se bruksizmom. Brušenje zuba ili stezanje čeljusti, i gotovo je kao da se radi o potpuno nesvjesnom ponašanju (a u mnogim slučajevima i jest). Nismo u mogućnosti to zaustaviti, iako znamo da je nezdravo i sigurni smo da drugi to primjećuju i misle da s nama nešto nije u redu.
- Gubimo san ili sanjarenje, zamišljajući najgore moguće scenarije. Iako razumijemo da se te stvari vjerojatno nikada neće dogoditi. Ova aktivnost služi samo za povećanje razine anksioznosti i kontinuirane potrebe da se izoliramo. Opet, razumijemo da je naše razmišljanje negativno, ali nemamo alate da ga isključimo i razmišljamo o pozitivnim stvarima u svom životu.
- Skloni smo napadima panike. Događaji koji nas imobiliziraju i zbog kojih tražimo liječničku pomoć kada je pravi krivac upravo naša tjeskoba. S nama fizički nije ništa loše, ali uvjereni smo da postoji. Oštroumni medicinski stručnjak možda će se pozabaviti problemom i preporučiti savjetnika ili terapeuta koji će nam možda moći pomoći. Shvatite to kao gestu dobrote, a ne kao uvredu.
- Želimo da drugi razumiju vašu tjeskobu, ali im je teško objasniti ih. Ne želimo pokazati takvu vrstu slabosti iz straha da ćemo biti osuđeni ili tiho kritizirani. Zapravo je većina ljudi empatična i razumije ako bismo im pružili priliku, ali čini se da naš strah uvijek smeta.
