San tako velik ..
ako kažem da mogu biti najjača osoba na svijetu u smislu da mogu samostalno podnijeti bilo koju situaciju u svijetu. Dovraga, griješim, znam, ali što ako kažem da se već dugo ponašam kao takav.
Da, to je tragedija koju znam !!! Nije, ali vjerujte mi, ponašao sam se predobro. Nikad ne bih pokazao svoju slabost vlastitoj obitelji .. tako sam odgojen. Iako me još nitko nije natjerao da sakrijem bol, nažalost, premda je nitko nije mogao pronaći.
Odgajan sam u obitelji u kojoj sam uvijek bio snažna, neovisna žena .. ponosan sam što su to učinili. zbog njih sam u stanju u ovom novom gradu zaista preživjeti novi svijet. Nisam pustila suzu kad sam prvi put otišla od kuće, a još uvijek nisam, vidjela sam toliko drugih djevojaka poput mene kako postaju slabe i rastresene na protutnim vjetrovima Delhija. ‘DILWALO KI DELHI’. je li stvarno ??
To je doista na neki ili drugi način .. Omogućava vam da živite svoj život onako kako želite, barem za neku malu gradsku djevojku poput mene ili tačnije za neku seosku djevojku. To vas divlja, luta po raznim mjestima, čini ljude svojim prijateljima .. ovdje je vraški lako steći prijatelje moram reći, sve što trebate je razgovarati .. možda uhvatite neke ili druge oči kako vas gledaju i imaju želim znati više od vas .. ali usred ovog grada .. zaista velikog grada ...
Nedostaju mi, ona dovoljno udaljena mjesta mog srca. Moj dom .. moja plaža (iako nije u potpunosti moja) moj zalazak sunca, moji ljudi i najvažnije moja obitelj. Oni ljudi koji su razlog zašto mogu preživjeti u ovom gradu i u sebi imam taj poriv za životom ... poštujem ih do temelja .. ali kad danas napišem ove riječi, osjećam se emocionalno kako bih pustio da mi srce prosipa grah drugih strana medalje. Moja obitelj doista, a ja ipak sanjam o obitelji .. zbunjena ??
Da, sanjam o obitelji većoj od moje .. gdje bih mogao razgovarati s njima cijeli dan, želim tamo gdje mogu vjerovati ako pokušam rezati zglob to neću moći jer jednom ili tako podsjeti me na njih ..
Moju obitelj čine moj otac, majka i stariji brat. Oduvijek su mi dopustili da osjetim slobodu, nikad me nisu ograničili na točku s koje se ne mogu pomaknuti .. kretali su se suprotno od vjetrova mjesta u kojem živimo, ali tada ostaje praznina. Toliki jaz da se nikad nije osjetio. čak i ako pokušam, neću ga moći premostiti. Jaz u srcima koji će ostati zauvijek, a ne zato što su neznalica ili surovi ili nisu u stanju razumjeti, jer nikad ne odražavam ono što osjećam u sebi. Imam ovu snažnu muku koja im neće dopustiti da me u potpunosti upoznaju .. vani sam dobro, ali onda sam iznutra šuplja. Vjeruju da se svemu mogu oduprijeti .. mogu pobijediti svaki vražji problem .. ali znam koliko se usamljeno osjećam u ovoj utrci.
Kad mi je brat prije neki dan došao nakon toliko mjeseci i iznenadio me gitarom .. moja ljubav prema pjevanju ... bila sam neizmjerno sretna .. ali onda me njegova nevoljkost da ostane sa mnom razgovarati sa mnom, uzrujala. Njegov nestrpljiv stav da ostane sa mnom ni sat vremena natjerao me da shvatim koliko nam nedostaje komunikacije. Ako nije bio neki drugi zajednički prijatelj .. ne znam bismo li uopće mogli razgovarati osim 'kako si' ili 'kako je faks' ili 'kako je posao'. Poželjela sam da ne bi išao sve do bareillyja da bi mi kupio gitaru, a opet nije mogao ostati neko vrijeme sa mnom. Sam osjećaj me opteretio .. voljela bih da me je samo zagrlio i mogao reći da mi nedostaješ chelli (sestro) Ili bih mogao pitati osjećam li se strah na ovom ogromnom mjestu posve sam. Ali tada nije .. uvijek me tjerao da izgledam jače, vedro se smiješim pred njim. I tako sam se nasmiješio svom voljom i svim srcem .. nakon što sam ga vidio nakon toliko mjeseci i sam je bio blagoslov ..kao mir za kojim se kandidiram
Valjda je takva obitelj. Pričaš manje, razumiješ više, više nego bilo tko drugi .. u to sam uvijek vjerovao dok ovdje nisam vidio obitelj. Pjevajući, plešući, govoreći riječi jedni za druge ... braća i sestre toliko u međusobnom životu. bila je to surova stvarnost pa sam odbio prihvatiti je. Za mene je to san .. daleki san da znam svoje ljude, plačem pred njima, kažem im kako se ponekad bojim ... i najvažnije koliko mi nedostaju ...
To je patetičan život u kojem živim .. san koji želim vječno živjeti .. nebo zbog kojeg ne bih želio sve ostaviti .. za mene su riječi iscjeljenje koje nikad nitko nije predložio .. pa liječim sebe ... u način na koji nikoga neće sažaljeti prema meni 
