Život može stvoriti strah sa strane tjeskobe
Strah, tjeskoba, mrak, sam, sve ove riječi izazivaju osjećaj panike. Što je to tako osakaćujuće kod straha? Ni strah zapravo nije jedinstvena ljudska emocija, dokumentirano je da životinje doživljavaju strah. Strah nas tjera na borbu, bijeg ili smrzavanje. Nas kao ljude ponekad kontrolira strah, čak i neprepoznati strah u našem svakodnevnom životu. Znam da sam ponekad rob straha. Tražim izlaz, ostavljajući strah da započne iznova. Je li ovo nemoguć zadatak? Možda je, možda nije, ali ja želim to saznati. Novogodišnje odluke ne donosim zbog straha. Što ako ne uspijem? Što ako razlučivost zapravo nije mjesto na kojem se moram usredotočiti u svom životu? Što će se dogoditi ako uspijem u razlučivanju samo da utvrdim da to nije važno? Znam da neki od tih strahova nisu racionalni, ali nekako inzistiram na tome da ih nahranim. Je li to prokletstvo biti čovjek? Dok ovo razmišljam, pada mi na pamet da je neki strah zdrav i normalan. Osjećaj opasnosti urođeni je instinkt koji je ljudima možda dao Bog. Bilo je bezbroj priča o ljudima koji nisu išli avionom ili putovanjem, a onda se dogodi nešto tragično i poštede se. Ili se čak majka koja se budi noću začudila osjećajem da s njezinim novorođenčetom nešto nije u redu, samo da bi utvrdila da zapravo nešto nije u redu. Ovaj urođeni instinkt može se promatrati kao prekrasan dar koji posjeduju samo ljudi. Ključ je ipak ne dopustiti da strah upravlja našim životima, u tome strahovito ne uspijevam.
Kad život nije bio lak, tada tjeskoba postaje stari vjerni prijatelj. Ne onakvog prijatelja kakvog bi netko namjeravao imati, ali bez obzira na to postoji tjeskoba. Ponekad sam rob svoje tjeskobe jednostavno zbog svoje genetike, kao i životnih okolnosti. Je li normalno imati toliko tjeskobe? Možda i nije, nemam ništa protiv premda je tjeskoba stalna u mom životu. Ako ga pustim, upadam u kaos. Moja tjeskoba proizlazi iz mnogih stvari u mom životu. Kao dijete, bilo mi je mučno i odmaklo, moji roditelji koji su me voljeli svim srcem prošli su mnoge bitke koje vode bračni parovi. Navodeći me da se bojim kad i danas netko viče na mene. Kao tinejdžerica bila sam fizički razvijena u ranoj dobi, što je dovelo do toga da su me dječaci uznemiravali, a djevojčice da me mrze. Zatim ulazi u godine kolaža, brucoš 15, više poput brucoša 25. Moji roditelji su u to vrijeme živjeli u inozemstvu, a ja sam bila na fakultetu u Ohiju. Nikad nisam volio biti daleko od kuće i ovo je zaista bilo jako daleko.
Zatim seksualni napad koji je potresao cijeli moj svijet. Strani student s kojim sam se pokušala sprijateljiti jer mi se činilo da je pomalo samotnjak. Srce mi je ponekad preveliko, naučio sam to tijekom fakulteta. Svi smo se trebali naći u mom domu na filmskoj večeri, došao je rano. Zaključavši vrata za sobom kad je ušao u moju sobu. Ostalo je bilo zastrašujuće. Kad je otišao nisam imao pojma što da radim, otišao sam u kupaonicu, a zatim se vratio i sjeo na svoj krevet. Tada su moji prijatelji stigli u moj dom pitajući me što nije u redu, pretvarala sam se da sam dobro. Nisam mogao ni shvatiti što se upravo dogodilo. Sjedio sam ošamućen u tišini dok se film igrao, nisam vam mogao ni reći kakav je film. Napustio sam sobu sredinom filma, spustio se hodnikom u zajedničku sobu i onda nazvao mamu. Moj otac u to je vrijeme bio raspoređen. Zatim sam otišao u policijsku postaju, a zatim morao trpjeti policajce koji su me ispitivali kako glumim dobrog, lošeg policajca. Loši policajac je govorio da lažem izmišljajući sve, ništa se nije dogodilo. Tada su mi napravili komplet za silovanje, ovo je najgore poniženje nakon onoga što se dogodilo. Razgovarajte o nedostojanstvenom traumatičnom iskustvu. Nastale su modrice, unutarnje i vanjske ogrebotine, ali onaj policajac mi još uvijek nije vjerovao. Nakon jednog dana u mojoj sobi, koji nije otišao na nastavu, došao je moj brat koji je bio na fakultetu nedaleko od mog i pomogao mi da spakiram svoju sobu kako bih mogao ostati s njim dok traje istraga. Dekan škole obratio se vlastitim pitanjima za mene, konačno zaključivši da se mogu vratiti kući roditeljima i tamo završiti tečajeve za kredit. Na kraju njegovog telefonskog poziva zadnja me izjava potresla. Pitao sam jesam li iskren i rekao roditeljima što se dogodilo insinuirajući da sam sve izmislio. Bila sam zgrožena i mirno, ali odlučno odgovorila da je ono što kažem roditeljima moja stvar i da je možda trebao potražiti kako biti pristojan čovjek. Zalupivši telefon slušalicom otišao sam u policijsku postaju. Policajci su me natjerali da potpišem papir u kojem mi kažu da šalju stranog studenta kući. Do danas još uvijek ne znam jesu li mi ikada stvarno povjerovali.
Prelazeći na odrasle godine, vratio sam se kući u Njemačku s roditeljima, a otac u vrijeme kad sam stigao kući bio je raspoređen u ratnu zonu. Potom sam stekao puno prijatelja dok sam išao na fakultet u bazi naizgled pronalazeći svoju nišu u životu. Ulazio sam u izlaske i zabavu u svako doba noći, gubeći iz vida ono što je bilo važno u životu. Zabava za zabavom, dečko za dečkom padao sam nizbrdo. Tada sam jednog dana u dobi od 20 godina upoznala svog sada muža. Došao je niotkuda i naša je ljubav pogodila poput munje. Bio mi je najbolja stvar. Vjenčali smo se mjesec dana kasnije, ali onda smo ušli u fazu zabavljanja i vjenčanja.
Naše prve tri godine braka bile su pune prilagodbi, poteza, previranja, pobačaja i spojeva. Bila je to vraška vožnja. One prve godine u kojima je temelj stvaranja našeg odnosa kakav je danas, snažan. Bio je tamo da pokupi razbijene komade mene, složio ih je dok je volio sve mene. Moja ljubav prema njemu bila je najjača emocija koju sam ikad osjetila, tu je preda mnom svaki dan bio moj najbolji prijatelj. Svakako da smo imali paklenih borbi i užasnih iskustava, ali on je bio tamo, nikad me nije napustio. Kroz moje najcrnje trenutke njegove su me oči sjale ljubavlju. Snagu sam pronašao u snazi koju je on ponudio. Učinila sam isto za njega, nikad ga nisam napuštala, držala, obnavljala njegov duh. Gubitak svoje djece oblikovao nas je kao odrasle, to nam je iznova slamalo srce. Ljubav koju imamo jedni prema drugima i duboko razumijevanje koje imamo je ljepilo. Nikada nećemo biti isti, ali uvijek ćemo biti zajedno.
Strah je prisutan u mojim zdravstvenim borbama. Ne bojim se smrti jer se toga ne bojim. Kad umrem, vidjet ću svoju djecu. Kakav će to biti lijep dan. Nebo s Gospodinom i mojim bebama. Tada će uskoro doći moj suprug, napokon možemo biti cjelovita obitelj. Na kraju će biti i moji roditelji, zajedno sa svim mojim precima, ne treba se bojati, za tim se žudi. Strah je od onoga što će se dogoditi ako zemlju uskoro prepustim svojim voljenima? Bojim se za njihovu dobrobit, tamo emocionalno zdravlje. Bojim se zbog njih tugovanja. Zbog toga me zbog zdravstvenih problema strah.
Ne dopuštajući kontroli straha, ja sam svoj cilj. Imajući tjeskobu, zauzmi stražnje sjedalo umjesto da me voziš. Život mi nije bio lak, ali pružio mi je sposobnost pronalaska radosti. Tako me vole obitelj i suprug, postoji li išta veće od ovoga? Poslušajte moj savjet. Potražite radost u svom životu, shvatite da će strah i tjeskoba biti prisutni, ali vratite ih natrag, koračate naprijed preuzimajući kontrolu. [kontakt-obrazac-7 404 'Nije pronađeno']
