Usamljenost vs. Biti sam ...

Mnogi žele naglasiti razliku u ova dva pojma i dok se ja načelno slažem s idejom da mi bude ugodno u vlastitoj predstavi o meni i vlastitoj tvrtki, godinama sam tamo u vezama. Već dugo mi je ugodno sa vlastitom tvrtkom. Ne smeta mi provoditi vrijeme sam. Nemam problema s trošenjem vremena na istraživanje, čitanje, gledanje vlastitih programa, učenje, vježbanje, popravljanje vlastitog obroka, sve što mi je ugodno raditi bez prisutnosti ili pomoći drugog.

Ali priznajmo. Svi želimo vezu. Ne trebam druge oko sebe iz praktičnih razloga. Potpuno sam sposoban platiti račune, brinući se o svakodnevnim potrebama svog domaćinstva. Mogu se brinuti za mene. To ne znači da ne želim druženje u kasnim večerima. Želim društvo nekoga koga ne zanima briga o svom egu i financijama. Ja ću se pobrinuti za svoje, ti za svoje. Želim nekoga koga zanima moja tvrtka i samo moja tvrtka. Što bi to bilo? Možda sam to imao u prošlosti i nisam to mogao priznati ili cijeniti. Nisam siguran.

U mojim godinama ljude toliko često obilježavaju ožiljci njihovih prijašnjih veza. Znam da nisam ništa drugačija. Pa ipak, čini se da su mnogi zainteresirani samo za zaštitu od moguće prevare, varke. Jesmo li to sve što smo postali? Označava li brige jedni drugih dok se lovimo u našim malim lisičjim rupama sigurnosti i brige?

Možda mislite da mi je lako reći, jer ne smijem imati puno. Zapravo, cijelo svoje preživljavanje imam na vezi i na svakog pojedinca gledam s najvećom brigom i zabrinutošću. A opet želim nešto drugačije. Želim nekoga tko bi možda bio voljan riskirati i samo postojati s nekim drugim, razumjeti tko su oni i otkriti mogu li životi na neki način pronaći vezu.

Čini se da je ovo rijetko ono što drugi želi. Ili barem mogu to željeti sa mnom, a ja se ne mogu privući ili ako me privlači, ne žele to sa mnom. Govori li to nešto o meni ili o ljudima općenito? Stari sindrom sranja 'želimo ono što ne možemo imati'. Jesam li toliko tipičan da ne mogu pronaći način da poželim ono što je dobro za mene? Crtam li samo ono što mislim da zaslužujem, a to je slomljeno, nezainteresirano ili površno? Možda sam si slomio aspekte, ali nisam ostalo. U sebi imam snage. Imam iscjeliteljske sposobnosti.

Zanima me rast i pomicanje naprijed. Želim razumjeti što sve ovo znači i moje mjesto u ovom kratkom postojanju. Želim pronaći vezu s drugima koja je smislena i ispunjava. Pa ipak, smatram da sam pustinjak jer me drugi često umore. Potrebe drugih teško teže i nisam siguran kako povući zdrave granice da se ne bih usisao toliko da izgubim sebe.

Imam mačku koja mi se uvlači na prsa, a lovce spušta, liže mi bradu i tiho mrmlja. Čini se da zna i razumije svoju svrhu. Zna da je zadovoljna, smjestila se na stub ograde i promatrala aktivnosti na susjednom polju, a zatim ušla unutra kako bi se udobno sklupčala pored mene. Želio bih je antropomorfizirati i pomisliti da možda traži moju tvrtku zbog nje i zbog moje lakoće, ali ne želim na nju projicirati svoje probleme. Nešto glasnije mukne kad je mazim i češkam po glavi, ali je li to zato što je hranim ujutro ili zato što istinski uživa u mom društvu?

Imam slatkog, uplašenog, nervoznog psa spasioca koji se voli sklupčati u podnožju mog kreveta da spava, bez obzira jesam li u krevetu ili neko vrijeme odlazim iz kuće. Volio bih misliti da je to zato što sam izvor utjehe, a budući da me prati iz sobe u sobu, mislim da nisam daleko. Koliko god obožavala ovo dvoje i njihovu samopouzdaniju sestrinsku psicu, veza ispunjava neke moje potrebe, ali ne sve.

Čini se da neke od knjiga koje sam pročitao sugeriraju da to znači da se nisam sposoban pouzdati u sebe za uzdržavanje ili rast. Kad bi samo znali razine koje sam porastao ove godine. Kad bi samo znali stvari za koje sam radio i koje pokušavam ostvariti s tri nove karijere, radeći sve sam i bez prave podrške koja uglavnom nije bila interna. Kad bi samo znali knjige i procese razmišljanja koje pokušavam iznijeti sa zemlje i sebe.

Je li to zato što sam introvert? Je li to zato što sam vezan i odlučan u dokazivanju svoje neovisnosti? Je li to zato što sam previše tvrdoglav i plamen ću se srušiti? Nisam još siguran. Dosegnem neke, ali oni imaju svoje živote i probleme s kojima mogu surađivati i rješavati ih. Ne mogu doći do mene, osim ograničeno.

I tako, nakon još jednog dana rada i pisanja, proučavanja i pokušaja pronalaska mirnog užitka u riječima, idejama, mirnom obroku, nekoliko izgovorenih riječi pozdrava s drugim i toplini stvorenja na krevetu i na mojoj škrinja, moram biti zadovoljan. Moram vidjeti da bih tu trebao biti u ovom trenutku i vremenu, čak iako bih mogao poželjeti nešto drugačije.

Moram biti…