Izgubljenom povjerenju nije kraj

Mi kao narod u većini smo slučajeva brzi da nekoga preskočimo kad učini nešto loše. To vidimo danas, pogotovo kad mediji brzo pokreću priče, a ne provjeravaju činjenice uvijek. Te priče, glasine, poluistine ili čak pune istine mogu slomiti povjerenje između najboljih prijatelja. Brzo gubimo povjerenje i naše mišljenje blijedi. No, je li ovo samo jedan incident? Ako ud na vašem drvetu umre ili je bolestan, ne sječete cijelo drvo? Ne, obrezujete bolesni ili mrtvi dio i potičete ga da ponovno raste i živi. Govorim to zato što smatram da su mnogi ljudi vidjeli vjeru kao bolesnu ili umiruću zbog jednog ili dva slučaja ili iskustva, a umjesto da obrezuju loš dio, u svom su životu samo posjekli cijelo drvo i odmaknuli se od njega. Ovdje sam da vam kažem da nikad nisu sve dobili, a korijeni još uvijek čekaju.

Ali kako ljudi mogu pozvati pomoć ako ne znaju kome vjerovati? I kako mogu znati kome vjerovati ako nisu čuli za Onoga kome se može vjerovati? I kako mogu čuti ako im to nitko ne kaže? I kako će im netko reći, osim ako netko nije poslan da to učini? Zato Sveto pismo uzvikuje: Prizor koji oduzima dah! Velike povorke ljudi koji govore sve dobre Božje stvari! Ali nisu svi spremni za ovo, spremni vidjeti i čuti i djelovati. Izaija je pitao ono što svi mi pitamo u jednom ili drugom trenutku: „Je li ikoga briga, Bože? Sluša li netko i vjeruje li ijednoj riječi? ' Poanta je: Prije nego što povjerite, morate slušati. Ali ako se ne propovijeda Kristova Riječ, nema se što slušati. (Rimljanima 10: 14-17 MSG)

Vjerujete li da je Božja riječ svima? Je li vas briga što su ispred vaših vrata izgubljeni ljudi? Vjerujete li uistinu da Isus želi spasiti izgubljeno? Ili mislite da neki ljudi više ne mogu spasiti?

Naši postupci uistinu govore više od riječi, ali ne znači da bismo trebali šutjeti. Kad hodamo u šetnji, moramo biti u stanju razgovarati o razgovoru. Natrag.

Jedna od najtežih stvari koje shvaćam je da se povjerenje i poštovanje ljudi prema vama mogu izgubiti jednom akcijom ili djelom. Netko vas može jako poštovati, a kad zabrljate, jer smo i dalje ljudi i radimo nešto suprotno našem normalnom karakteru, koliko brzo moraju prosuditi i reći nešto poput 'pa to nije baš kršćanski od vas'.

Tada bismo se trebali ispričati za svoje postupke, a ako smo iskreni, onda nastaviti dalje, ako odluče zadržati takav pogled na nas od sada malo možemo učiniti, ali nastavljamo hodati u Kristu i molimo se da će vidjeti jednog ili dva trenutka u vremenu ne definiraju tko smo.

Ali gurajući se pored toga, jeste li prizor koji drugima oduzima dah? Znači, kada vas netko vidi ili razgovara s vama, jeste li drugačiji od svijeta ili se poklapate? Kad se oko hladnjaka vode i kaže prljava šala, ostanete li se nasmijati ili se opravdavate situacijom? Kada primijetite kvar na poslu, radite li na tome da ga ispravite ili skrenete pozornost pretpostavljenom ili ga jednostavno ignorirate?

Sve ove stvari i više pokazuju ljudima oko vas tko ste. Ako vam mogu vjerovati, onda kad im kažete o Bogu u kojeg vjerujete, oni će mu biti spremniji vjerovati.

Dragi Isuse, jesam li pouzdan svojim vršnjacima i radim li svoj posao? Vide li ljudi povjerenje koje imam u Tebe? Želim biti pouzdan u životu koji si mi dao tako da će drugi vidjeti ljubav i povjerenje koje imam u Tebe. Molim te podijeli sa mnom povjerenje koje mi treba da svoj život učinim Tvojim zrcalom. Amen