Samoozljeđivanje: Kažnjavanje te povrijeđivanjem?

Kad sam bio mlad, bio sam 'rezač', što znači da sam često odglumio bol i frustraciju režući se, urezujući u svoje meso bilo koji oštar pribor koji sam mogao pronaći. Bio je to jedan od onih uznemirujućih simptoma moje nevolje i nikad ga nisam mogao adekvatno objasniti.

Danas biram manje očita sredstva, iako dugoročno nisu ništa manje destruktivna. Svaka cigareta koju zapalim, svaki kilogram koji dobijem, svaki sat sna koji mi nedostaje, svaki 'loš' izbor hrane koji napravim čin je samoozljeđivanja. Ali koga zapravo kažnjavam?

'Nekada u prošlost', kada su psihijatri i psiholozi vladali mojim životom, rečeno mi je da takva djela imaju tri svrhe:

1 . Da 'kaznim' one kojima je stalo do mene. Takav neshvatljiv čin poslužio je produbljivanju podjele između mene i svih meni bliskih, dokazujući im na taj način da mi nije stalo do njih i dokazujući mi da njima nije stalo do mene. Teško razuman argument, naravno, s obje strane, jer nedostatak razumijevanja (i vještina suočavanja) nije pokazao ništa u vezi s našim osjećajima jedni prema drugima. Ako su se udaljili od takvih očitih prikaza, vjerojatno je to bio način da se zaštite (tako da nisu morali biti svjedoci mojeg totalnog samouništenja) ili da me zaštite (uklanjanjem svih budućih poticaja za glumu).

2. Da se 'kaznim' zbog toga što nisam ispunio vlastita očekivanja.

Čini se da takva samoozljeđujuća ponašanja izražavaju duboku odvratnost prema sebi, odsutnost samopoštovanja, odbacivanje svega što definira 'mene'. Logično, ovo ima smisla, jer mi je očito nedostajalo samopoštovanja. Ali nebrojeni su načini na koje izražavamo takav nedostatak vlastite vrijednosti i učinkovitija sredstva za kažnjavanje sebe. Pada mi na pamet samosabotaža. Budući da sam bio student koji je napustio srednju školu, to sam i učinio. Odbijajući slijediti plan intervencije, usprkos obvezi da ću to učiniti, to sam i učinio. Zatrudnjevši kao tinejdžerica i zadržavajući neželjeno dijete uz potpuno nedostatak roditeljskih vještina, to sam i učinila (premda se ispostavilo da je to jedna od najboljih 'pogrešaka' koje sam ikad napravio!). Iz moje perspektive, samosabotaža (sprječavajući sebe da ostvarim svoj životni potencijal) mnogo je razorniji oblik samokažnjavanja od privremenih ožiljaka na tijelu ...

3. Da 'zavapi' za pomoć.

Slično kao što objesite zastavu naopako (međunarodni znak nevolje), samoozljeđivanje je poziv za pomoć. Vjerujem da je nešto od toga istina, barem u smislu da je to bio način da izvana pokažem što se zapravo događa u meni. Tajnost rađa i potiče disfunkciju. I iskreno, umorio sam se od šokiranih pogleda i nevjerice koje sam dobio kad sam pokušao reći istinu o svom životu, mislim, moja se obitelj činila tako 'normalnom', zar ne? Kako su stvari koje sam prijavio mogle biti istinite? Isti zid pojavljivanja kasnije je zaštitio mog supruga i ostale zlostavljače od svih neugodnih optužbi. Očito sam bila luda, iskreno u zabludi. Samoozljeđivanje je dokazalo da su neugodnici istodobno, istodobno im stvarajući dovoljno nelagode da na kraju preispituju takve pretpostavke, ako sam bio nagnan da glumim na ovaj način, možda je u tome što sam rekao bilo malo trunke istine ...

'Istina' je za mene, kako se ispostavilo, zapravo bila dvojaka. Kad se sjetim tih trenutaka, prisjetim se dvije različite motivacije. Prvo je bio neodoljiv osjećaj pritiska, potreba da se nešto izvuče iz mog rezanja privremeno je ublažila taj pritisak. Drugo je bio osjećaj nepovezanosti, kao da ovdje uistinu ne pripadam ili nisam u potpunosti prisutan u 'sadašnjem' rezanju, 'čvrsto me prizemljenom' u svom tijelu i u sadašnjem trenutku. Bol to čini, povlačeći cijeli naš fokus prema tijelu u sadašnjem trenutku, često isključujući sve druge stvari.

Imao sam sreće u tome što su me okolnosti natjerale da se odreknem te navike. U opasnosti da izgubim kćer u udomiteljskom sustavu, morao sam pronaći drugi način da na siguran način izrazim te osjećaje. Otrijeznio sam se u 21. godini i kroz taj sam proces naučio nove načine suočavanja s pritiscima prošlosti i sadašnjosti i nove načine ostajanja prisutnim u trenutku. Molitva i meditacija promijenili su moj cjelokupni osjećaj da živim 'jedan po jedan dan', ili me jedna minuta, ako je potrebno, čvrsto utemeljila u ovoj stvarnosti.

I ja sam svom arsenalu dodao novo 'oružje' - pisanje. Oduvijek sam volio pisati i tijekom svojih borbi vodio časopise. Ali naučio sam da mi kada pritisci rastu ili se osjećam nepovezano, pisanje pomaže otkriti što možda pokreće te osjećaje. Slobodno pisanje ili dijelovi 'struje svijesti' (kako ih ja volim nazivati) mogu mi otkriti borbe moje podsvijesti, donoseći olakšanje i uvid u sve ono s čime imam posla.

Tako da, još uvijek nosim te ožiljke na tijelu, ali danas mi donose osjećaj postignuća, a ne sumnju u sebe. I čvrsto vjerujem da je olovka doista 'moćnija od mača', ili u mom slučaju, britva. I s dubokim osjećajem osobnog olakšanja mogu reći: 'Danas ne trebam nikoga kažnjavati.'

Mir, prijatelji moji ...