Nula je veća od jedne?
Koliko ste puta razmišljali i nastojali uložiti neke napore da poboljšate svoj život u nekom području? Razmišljali ste o koracima koje ćete morati poduzeti, o naporu koji je potreban i o tome koliko dugo će pothvat trajati, ali na kraju ove faze izrade strategije, kada jedino što trebate izvršiti, jednostavno ne t Ili, kad vam se u glavi pojavi prolazna misao da učinite nešto što bi vam, opet, na neki način uljepšalo život, bilo da je to trening, čišćenje ili davanje beskućniku dolar ili da ispraznite papir koji vi sjedim tjednima ili da bih radio na tom prijedlogu koji trebate završiti za svoje početničko poduzeće ili poslati taj rizični tekst svojoj simpatiji navodeći (možda ne sve, ali neke) svoje naklonosti i osjećaje prema toj osobi ili bilo što drugo to bi bilo korisno, zašto prestajemo? Zašto su naša srca i umovi ispunjeni s toliko energije, entuzijazma i čuđenja kad razmišljamo o tome da radimo te poboljšavamo svoj život gotovo isključivo kad su nam samo u mislima? Zašto nas okovi stvarnosti svaki put zaustave?
To je misao na kraj. To je trenutak kada naš um shvati koliko nas ta jedna radnja približava cilju. Izračunavamo kako bismo vidjeli koliko vremena i energije će zapravo potrajati ova jedna mala radnja ili korak i koliko će nas daleko katapultirati u našu sudbinu. Ipak, češće se događa da se proizvede manje klizanja bez napora i više trenja, stvaranje vrištanja, preopterećenost i klizanje uzbrdo. Kada mislimo učiniti dobru stvar u svom životu, razmišljamo o tome koliko će nas ova akcija približiti. Ako nije na pola puta do cilja (ili negdje blizu toga), tada, najčešće, ne prolazimo s tim. Ovo je temeljni problem u postizanju, završetku ili dovršenju nečega - ne vidimo vrijednost u jednom koraku.
Stvarno, ovo smo pitanje čuli 10 milijardi puta, ali bez obzira na to smatram se deset milijarditim i prvi put. Zašto odugovlačimo? To nije zato što smo uistinu lijeni i ne želimo to učiniti. To nije zato što volimo dovršiti cijeli projekt samo 18 sati prije nego što je trebao, kad ste imali šest mjeseci da ga dovršite. To nije ni zato što volimo slobodno vrijeme koje nam daje do isteka roka u kojem možemo raditi što god želimo, iako nam svake sekunde ne radimo u obliku giljotine koja nam visi iznad glave na tome. To nije zato što smo i mi užasni, nemotivirani, letargični, nepristrani lijenici. To je isključivo zato što nismo osposobljeni za uvid u vrijednost približavanja na korak. Lako je uvidjeti vrijednost dovršenja cijele stvari u jednom zasjedanju ... nakon toga je gotov! Kad odugovlačimo i čekamo do posljednjeg trenutka da bismo nešto učinili, nažalost, to je vrlo korisno i vrijedno jer se cijela stvar radi u jednom koraku, a vi možete biti mirni nakon 48 sati neprekidnog fokusiranja, energije i rada. Ali isto se ne može reći za dosljedan i odmjeren, ali relativno mali korak. Naš um nije prirodno konfiguriran da vidi koliko je vrijedan jedan korak. Tako lako mislimo da je dan za danom, u kontekstu projekta, 0 veći od 1 kada morate doseći tisuću. Umjesto da to radimo tisuću dana, radije bismo napravili 1000 u jednom danu. Dakle, ono što moramo učiniti je svjesno preusmjeriti perspektivu kako bismo prepoznali koliko je jedan dosljedniji i stalniji korak dragocjeniji od cijelog paušalnog iznosa.
Napredak gledamo relativno i ne apsolutno. To će reći da ga uspoređujemo sa zbrojem svih poslova koje treba obaviti, umjesto da ih uspoređujemo s ničim i vidimo da rad ima stvarnu vrijednost jer je bolji od ničega. Recite to ovako, idite u lokalnu tvrtku u centru vašeg grada i pitajte izvršnog direktora želi li 100 dolara. Najvjerojatnije će vas pogledati krajnje zbunjenim i gotovo uvrijeđenim pogledom, uljudno ili grubo odbiti, i krenuti. Zašto je to? To je zato što je taj broj uporedio sa svotom koju ima i relativno ga smatrao malim u usporedbi s onim što ima u banci. Slijedom toga, ako pitate beskućnika želi li 100 dolara, ta će vas osoba gledati kao da se sam Bog razdvojio i poslao anđela da preda ovaj dar i milostivo prihvatiti ovu svotu kao veliku količinu koja uistinu jest. Zašto je reakcija beskućnika drugačija? To je zato što ga je također usporedio sa svojim ukupnim zbrojem i zato što zbroj nule uzrokuje da morate razmišljati u apsolutnom smislu, vidio je njegovu vrijednost kao 100 dolara i prihvatio je. Pokušavajući dovršiti bilo koji projekt, zadatak ili posao koji vam se pojave u životu, morate razmišljati apsolutno i uvidjeti vrijednost jednog koraka. To će reći, uklonite mjerilo i usporedbu. Ne uspoređujte napredak koji ste postigli i koliko daleko morate ići. Samo poduzmite taj korak i pokrenite ga ni protiv čega i vjerujte da će, ako se ponovi dovoljno puta, biti dovršen.
Znam da je to moj zadani primjer, ali idemo još jednom ovdje. Pokušavajući smršavjeti, često sanjamo i planiramo pretrčati kilometar ili dva svaki dan ili nekoliko puta tjedno kako bismo započeli neki napredak prema našem cilju. Ali što se obično događa? Nemamo energije ni želje da pretrčimo tih kilometar ili dva, pa ne radimo baš ništa. 0. Ali, što ako pretrčimo pola milje? Pa to je besmisleno, zar ne, trčanje pola milje dnevno neće ništa učiniti! To je ono što si tako često kažemo, ali nije li 0,5 veće od 0 i neće li svaki dan dobiti 0,5 jedinice dalje nego da ne ide nigdje? Potrebna je polovica energije, nije toliko zastrašujući zadatak kao puna milja i tko zna, možda ćemo, kad smo na traci za trčanje i kad nam sokovi teku, možda trčati čitavu milju. Ne bi li čak i jedan krug dnevno bilo bolje i približio nas težini iz snova nego što ne bismo učinili? Nužno je zapamtiti ovo načelo, prestati gledati koliko daleko moraš ići i početi gledati i izvršavati ono što možeš, što god to bilo i koliko god malo bilo.
Ne vidimo vrijednost pisanja jedne stranice dnevno, ili možda čak jednog stavka dnevno za disertaciju od 90 stranica, jer nas to ne dovodi dovoljno blizu krajnjeg cilja da potrošimo x potrebnu količinu energije za izvođenje koraka. Ovo može ili ne mora biti točna izjava, ali jedno je sigurno, nesumnjivo će vas zbližiti nego što bi bilo pisanje nula stranica. I na kraju, dan prije isteka roka za pisanje samo 20 stranica bolje je od punih 90. Dakle, sljedeći put kad vam se postavi neki zadatak, pomaknite fokus i stavite svoju vrijednost na dosljedan korak, a ne na hulk- ish skok. Ako se borite za ukidanje gladi u svijetu, nikada ne gubite iz vida važnost i vrijednost koja proizlazi iz hranjenja jedne osobe. U konačnici, vaš je cilj toliko bliži zbog njega.
'Ako ne možete letjeti, onda trčite, ako ne možete trčati, onda hodajte, ako ne možete hodati, onda puzite, ali što god radite, morate se kretati naprijed.' - Martin Luther King mlađi
'Mali napredak je i dalje napredak' - nepoznato
Puno vam hvala na čitanju i nadam se da vam je ovo pružilo malo više uvida u to kako obaviti stvari u svom životu. Ako vam je pomoć uopće pomogla, podijelite je s prijateljem! Ako imate komentare, pitanja ili odbijanja, ne ustručavajte se ostaviti primjedbu i možemo otvoriti raspravu. Hvala još jednom na vašem vremenu i volim vas sve. I ne zaboravite mislite, volite i služite .
