Kakofono
Jutros sam se rano probudio razuzdan u dubokim zabiti. Odzvanjajući gong - “ kakofonski ! ' O čemu se radi? Nisam siguran da sam riječ čuo više od dva puta u životu. I kad bih znao što to znači, sigurno se nisam sjećao u 4 sata ujutro. 'Ipak, tamo sam stajao pod tušem, suvišan šapat riječi. Pitanje? Odgovor? Kako da znam? Dok sada sjedim ovdje, više od dva sata kasnije, vidim kako mi grafit pršti mozak guštera - ' kakofonski ... ”Naravno, uzeo sam vremena za GTS (Google to sranje)! Odgovor? 'Koji uključuju ili proizvode oštru, neskladnu mješavinu zvukova.' Pitanje? 'Što mi je majmunsko čavrljanje?'
Pitao i odgovorio! Odgovorio i pitao!
Dom u domu
Sjedim ovdje u onome što postaje moj dom u domu u domu. O da, ima nekih Početni sranje. Vidite da postoji ova kuća, dom kojem sam se nadao, otkad se sjećam. Poželjela sam vlastiti dom, daleko prije susreta sa suprugom. Kao dijete žudio sam za obećanjem jednostavnosti i stabilnosti. Mjesto koje možete nazvati domom - za cijeli život. Ne ulaganje, ne privremeni boravak, već mjesto gdje bi moja djeca i generacije unuka mogli doći i potražiti utočište, suosjećanje i ljubav. Bez pitanja. Bez očekivanja. Bez presude. Mjesto ispunjeno hihotanjem i zagrljajima. Slatkiši i igre. Glasne šale i tihi razgovori. Ovo je dom za mene.
Ali onda postoji ideja o vlastitom mjestu. Ne trebamo li svi nešto svoje? Prostor koji možete nazvati našim, utočištem ili utočištem ako želite. Soba odvojena samo za mene. Mjesto za traženje samoće. Ne tip u kojem se izgubite, premda je to rizik, već onaj koji vas obavija mekom tišinom. Tišinu koju čovjek mora naučiti prvo trpjeti, plivati ili se utapati u mislima i osjećajima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Često lišen obrazloženja. Kakofonija osjećaja koja se širi brzim napadom otrovne sramote. Dopuštajući si slobodu, prostora i vremena u meni se razvija tišina. Sposobnost sjedenja u mojim mislima, bez straha od uništenja. Žudim za tišinom samoće zaklonjene kutovima praznine. Možda se jednostavno nađete u praznini vremena i prostora.
Mentalitet robota
Vidite, u spoznaji je da ne treba 'raditi' da bi se živjelo. Ova kultura! Kad stajemo? Ikad. Stvarno. Sad razmišljam o svemu što sam prije radio i zapanjen sam onim što sada jasno vidim. Bio sam robot (još uvijek jesam). Iskreno mogu reći da u rasponu od 24 sata nikada nisam izgubio ni minute. Bačen u obliku društvenih normi koja je. Nisam sjedio mirno više od sat ili dva svake večeri, čak sam i tada bio zaokupljen onim što bih umjesto toga trebao raditi.
Uvijek se skrivajući od svojih misli, usredotočujući sve energije na probleme koji nisu izravno bili moji. Pregledavam ono što je bilo i vidim da je moj život bio epski osvrt na eskapizam. Ako ne govorite o tome, to se ne događa. Ako joj nedostaje oznaka, ona ne smije postojati. Šutnja. Ne govori. Ne dijelite. Uvijek trči. Uvijek se skrivao. Mahnito bježeći od zvuka tišine. Ispunjavajući ponor samoće rudimentarnim i smiješnim blagom.
Više ne tražim utočište u očima drugih. Pa, to nije istina, učim i ne. Moram vjerovati da 40 godina majstorstva zahtijeva jednaku mjeru resetiranja i treninga. Um, tijelo i duša, oduvijek sam bio zadovoljavajući ljudima, tragač za postignućima, progonitelj etiketa i općenito usamljena osoba. Nikad ne bih mogao propisati separatizam i grupirati se prema društvenim normama. Uvijek sam zamišljao svijet u kojem bi svatko od nas mogao jednostavno biti. Otpuštanje potrebe da vidimo, reflektiramo i ukažemo na razlike među nama. Umjesto da prihvate te razlike i da se vole, ne unatoč njima, već zbog njih.
Pravi sjever
Vidite, meni je ugodno za ljude bilo rijetko ono što bih mogao uzeti iz neke situacije, već više o tome kako bih mogao napustiti osobu ili situaciju. Tražeći azil za potrebe drugih, očajnički želeći udovoljiti. Tražeći zauzvrat samo najsitnije znakove šapat, treptaj oka ili osmijeh. Više od svega bilo je to prepoznavanje energija, spoznaja da je došlo do pomaka. Što god je bilo upražnjeno ili prazno, bilo je popunjeno do kraja, a punjenje sam obavio ja. Moj ponos je uvijek ležao ovdje, u podnožju služenja. Božji dar je postao mračan i izmijenjen očekivanjima i pravima. Njihova i moja. Ni jedno ni drugo.
Kad skrenem za ugao da se vratim kući, sada vidim da me svaki od ovih domova doveo ovamo. Gdje je ovdje? Moj pravi dom. Moj pravi Sjever. U trenucima slatke umirujuće tišine pronalazimo dom. Dom je u nama. Sjeme koje je tiho posađeno, dok je bilo u majčinoj utrobi. Još uvijek tihi glas probudio se na spasenje. Šapat najboljeg prijatelja. Znajući i dobrodošlica zagrljaj. Najveće blago od svih.
Kako ja to vidim, cijeli život provodimo bježeći od sebe. Toliko lako se uvjeriti da bismo mogli biti sretni, kad bismo samo mogli pobjeći od svojih problema. Ali kako bježite od sebe? Kuda trčiš? Naši 'ja' su neizbježni, u životu i smrti. Mnogi od nas tjeraju san o samoći kroz utrnulost, dok drugi traže utočište u obmani i rastresenosti. Ali čovjek se mora zapitati, 'nalazimo li ga ikad?' 'Bježimo li ikad?' Ja kažem ne!
Potražite utočište
Pa, što da radimo? Potražite utočište sigurno i tiho skriveno u domu koji je Bog stvorio za vas. Doma si! 'Dom je tamo gdje je srce', to kažu, čujem ga cijeli život. Mislim da nisam razumio do sada, baš ovog trenutka. Ova fraza mi se nekako uvijek prevodila kao: 'Dom je tamo gdje si sretan' ili 'Dom je tamo gdje su ljudi koje voliš'. Ali sada vidim, oboje ovise o meni, jer sam ugodnik ljudima svi koji su mi trebali (barem sam tako vjerovao).
Sa zvučnim orkestrom zvona i sirena, sada znam, taj 'dom' nema nikakve veze s vanjskim izražavanjem ili prihvaćanjem. Dom je Bog! Dom je sjeme nade i ljubavi. Dom je prostor u mom srcu koji sam zaključao prije mnogo godina. Dom je još uvijek tihi glas koji mi šapuće na uho. Dom je neizbježan. Dom sam ja!
Autor fotografije Jason Rosewell
slatke stvari za slanje poruka vašoj djevojci da se probudi
