Živjeti s depresijom: Bit ću tamo, oh, čekaj ne, neću.

Depresija .. Njegova najrazornija tiha bolest. Neke dane imam zvona kako pravim tekile i plešem, a drugi dan u krevetu ispod pokrivača i spremna sam umrijeti. Samo zaspite i nikad se ne budite. Ne doslovno snimanje tekile, ali znate na što mislim. Sretan i usran. Tih je dana u posljednje vrijeme malo, nikad u životu nisam bio toliko umoran. Jednostavno ne mogu spavati dovoljno.

A tu su i dani za koje bih volio da imam prijatelje. Prijatelje s kojima treba posjetiti i družiti se, a onda mislim da ne, ne mogu imati prijatelje, jer prijatelji puno rade i većinu vremena samo želim doći kući s posla i sakriti se. Spavati. I onda mislim da nekome mora biti dovoljno stalo do mene da shvatim da se ne mogu uvijek nositi s ljudima, ali nitko to ne razumije. Jer to nije normalno, u očima društva. Jedan dan biti potpuni povučen i želite spavati cijeli dan, a sljedeći se želite družiti i razgovarati.

Razgovori su najgora stvar, mrzim pričanje. Besmisleno čavrljanje s ljudima koje više nikada nećete vidjeti, ljudima kojima nije stalo do vas. Slabo toleriram sranja. Samo mi recite što trebate od mene i daću vam odgovor. Ne dolazi s oh, ali nadao sam se ovome ili se pitao onom. Možeš li to učiniti? Imaš li ovo? Prijeđite na stvar i brzo. Kako to zovu? Zao, bezobrazan, kratko raspoložen? Ja to zovem život je kratak, provedite ga razgovarajući s ljudima s kojima zapravo želite razgovarati.
Nije da ne želim upoznati nove ljude, nije da me nije briga za druge, jako mi je stalo. Jednostavno nisam sposoban za puno ljudske interakcije. To čini usamljen život kad ste takvi i nitko vas ne razumije. Ljudi misle da ste bezobrazni i ne zamaraju se s vama. Kad sam zapravo usamljen, srce je usamljeno i žudi za nekim da me samo drži za ruke u lošim danima i kaže da je u redu, ne moraš ništa reći, razumijem.

Prije bih rekao stvari koje su važne i brinu za onih nekoliko odabranih ljudi kojima je stalo do mene. Mislim da je kvaliteta veća od količine. Jeste li ikad čuli tu izreku? U nekim situacijama to ima savršenog smisla. Kao u ovom slučaju s ljudima i vremenom i životom i dahom. Ali onda što se tiče nachosa, pa ... loše se podmiriti s količinom u odnosu na kvalitetu, haha.

Ali ozbiljno postoje ljudi koji ovakve stvari shvaćaju previše osobno. Poput oh, kučko, ona ne želi razgovarati sa mnom, slušajte što danas imam za reći. A uopće nije, samo što me tih dana uopće nije briga što mislim, nije me briga što moram reći, ne brinite nikoga drugoga. A to nije nešto što se može isključiti. Ljudi često kažu, ag, samo pukni iz toga, čovječe, ništa nije u redu s tobom. Ali dok ti demoni, mračni demoni depresije ne žive u vašoj glavi i srcu već neko vrijeme, nikada nećete saznati taj osjećaj. A oni su teški, fizički teški. Zamislite da na sebi imate pancir prsluk i da se čvrsto steže, a vi morate hodati okolo i razgovarati s ljudima i nositi uobičajeni dan s prslukom koji postaje sve teži kako dan odmiče. Ne možeš, ne možeš.

Nije da ne želim steći više prijatelja, već da se ne mogu brinuti ni za prijatelje koje sada imam. 1 ili 2. Neki ljudi jednostavno nisu sposobni imati mnogo ljudi u blizini. Ponekad mislim da ne bi bilo lijepo imati ogromnu bazu prijateljstva, znate ljude s kojima stvarno imate zajedničke stvari. I onda mislim da ne, jer sam sposoban ponekad biti tamo, a drugi put se moram povući u svoju mračnu rupu da bih se nadoknadio. Toliko je dana „dolje“ da kada ima dana „gore“ previše se sustiže ljudi koji su već tamo. Ljudi kojima je stalo. Da im pokažete da ih vidite i cijenite. Nema vremena za nove ljude. I tako se jednostavno zadovoljite s ljudima koje imate u određenom smislu. Je li im istinski stalo do vas ili ne. Jednostavno nema vremena za pronalaženje novih ljudi. Ljudi su naporan posao.

Dovraga, imam puno za što živim i mislim puno. Nisam bogat s novcem, ali wow jesam li bogat s obitelji. Imam 2 divno sretne djece (većinu vremena) i majku koja mi znači svijet. Moja mama je moja najbolja prijateljica i mislim da joj na način mogu reći bilo što, pitati je, kod nas nema barova. Muž koji ponekad razumije. Ne kažem da ga na loš način jako volim, samo što je teško to razumjeti, onako kako se osjećam. Shvaćam. 2 brata koje više gotovo ne vidim, ali kad ih vidim, to mi se jako sviđa, jer me obojica na neki način podsjećaju na mog oca. Oboje imaju mojih očeva smisao za humor. Neke dane, i u dobre dane. I to volim. Ali onda postoje dani u kojima nemam nimalo humora, a tamni demon sjedi mi na prsima i poželim glasno zaplakati kao malo dijete. Jecaj nekontrolirano i ništa i nitko ga ne može natjerati da nestane. Samo spavaj. Demoni me ne brinu kad spavam. Tada sam sama, mogu zatvoriti oči i isključiti ih.

I tako da to završim, nekoliko dana kažem da ću biti tamo, bit ću prisutan. A onda će doći tama, a ja ne mogu, fizički ne mogu biti tamo. I žao mi je. Žao mi je svih ljudi u mom životu na koje ovo utječe. Žao mi je.

Ljudima kojima je stalo do mene, znaju me slomljenog i još ih briga. Znam tko si i volim te zbog toga i zaslužuješ da se osjećaš voljenom, ali ne mogu. Molim vas, znajte da kad budem mogao, hoću.

Osjećam li se sama tako? Osjeća li to još netko?

ono što djevojku najviše uzbuđuje